4. OBRISI U SJENI

„Chey! Što to radiš?“ bila sam pisala zadaću iz Obrane od mračnih sila, kada je nečiji veseo glas dolepršao poput proljetnog vjetra, i razbio spokojnu tišinu knjižnice.
„Bok, Nero.“ Imitirala sam, veseli ton glasa, ne odvajajući pogled od pokretnog prikaza preobrazbe vukodlaka, što je bila nacrtana u udžbeniku Mračne Sile 6. „Kao što možeš vidjeti, pišem zadaću.“
„Ma daj, Cheyanne. Subota je, utakmica počinje za manje od pola sata, a ti si u knjižnici.“ Odgovori ona, sjedajući na drveni stolac, pokraj mene. Podignula sam pogled i opazila da je njezina, inače kuštrava crna kosa, povezana u čvrsti rep. Imala je na sebi zeleno – srebrnu pelerinu, a u ruci je držala Slytherinsku zastavu, koja je sada mlitavo visjela, okrenuta prema dolje. Blago podignem obrvu.
„Utakmica?“ namrštila sam se praveći se blaženo glupom, kao da ne znam o čemu je riječ. Nera skoči na noge, takvom silinom da se malo trgnem. Stavi ruke na bokove, i kaže blago povišenim glasom:
„Ma daj, molim te. Danas igramo protiv Gryffindora, i svi to znaju. Nemoj se praviti glupa.“
Dakako da sam znala da danas igraju dva najveća suparnička doma, ali doista sam imala nemalu hrpu zadaće, i nije mi se dalo gledati kako se sedam igrača, uporno ubijaju na metlama, ne bi li uhvatili balun i napravili zgoditak. Zaklopila sam knjigu, bacajući zadnji pogled na čovjeka koji je trebao postati vukodlak. Naslonila sam se na neudobnu drvenu stolicu, i prekrižila ruke na grudima.
„Dobro, dobro. Znam da igraju, ali stvarno nemam volje to gledati. Imam pametnijeg posla.“ Kažem mrzovoljno mičući pramen s čela.
„Pa neće te ubiti to što ćeš biti pola sata na tribinama.“ Pokušavala je naći razloge, zbog kojih bi joj se pridružila. Duboko uzdahnem, i pogledam ju. Njezine crne oči molećivo su me gledale, dok sam umorno zaklapala svoje, gledajući u šarenilo boja što su se kretale iza zatvorenih kapaka.
„Nero, nije stvar u tome, jednostavno bih radije provela vrijeme uz stvari koje volim raditi, nego gledajući nešto što me apsolutno ne privlači. To je gubljenje vremena.“ Rekla sam joj opet otvarajući oči.
„Voliš raditi zadaću, i učiti?“ upita ona u nevjerici.
„Ne, ne volim. Ali definitivno mi je draže provesti tih pola sata u knjižnici, nego na tribinama.“ Nasmijala sam se njezinu zaprepaštenu licu i ponovila naglas misao: „Koja je uopće svrha svega toga?“
„Svrha metloboja je zabava, da se odmoriš upravo od ovakvih stvari“ Tu je rukom pokazala na svitke pergamenta i zatvoreni udžbenik. “Ista si kao Tom. Nikad ne želite na metlobojske utakmice, usprkos tome što je to najpopularniji sport u cijeloj čarobnjačkoj zajednici, stalno vam je nos zaboden u te knjige, a ne bi vas ni Bog dragi našao u društvenoj prostoriji, jednostavno ne shvaćam, koji je vaš problem?“ rekla je povisujući glas za još jednu oktavu, a u očima joj se mogla vidjeti mješavina zbunjenosti i bijesa. Pričekala sam par trenutaka da se smiri.
„Što najviše ne voliš, u ovoj školi?“ upitala sam ju mirnim glasom, promatrajući njezino zbunjeno lice na kojem se stvorila bora mrštenja.
Razmišljala je par sekundi, a ja sam za to vrijeme opet otvorila knjigu, i proučavala sliku čovjeka koji se pretvarao u vukodlaka.
„Preobrazba.“ Napokon je rekla, a ja sam podigla pogled upitno je gledajući.
„Mrzim profesora Dumbledorea, užasno je...“ tu je počela mahati rukama, da dočara težinu svojih riječi „Tako je smiren. U svakoj prokletoj situaciji u kojoj se nalazi on se toplo nasmiješi i počne ti objašnjavati. To mi ide na živce iako gotovo svi ljudi vole to kod njega. Ljuti me što ga ništa ne može naljutiti, ali ne samo to, nekako je ...“ tu sam se iskreno nasmijala.
“Bio je Gryffindor.“ Dopunim je, a ona zakoluta očima.
„Možda, ali – “ pokušavala je objasniti, no ubrzo sam ju prekinula:
„Nero, Slytherin si, normalno je imati predrasude. Razvijamo se unutar sedam godina, u takvom društvu i okolnostima, da je normalno da steknemo predrasude, koje su nastale mnogo prije nas.“
„Pa možda jesi u pravu, ali taj mi je predmet mrzak sam po sebi, i još mi ga on predaje, jednostavno je -“ tu složi grimasu, u nedostatku riječi.
„Što bi napravila, da moraš ići na dva sata dopunske nastave iz Preobrazbe, i da moraš dijeliti klupu s onom djevojkom...“ tu sam malo zastala i razmislila, znala sam da Nera prezire sve Gryffindore, ali jedna ju je cura posebno iritirala „Gabriellom, ne?“
Lice joj je postalo još zbunjenije, ali mi je ipak odgovorila.
„Najvjerojatnije bih poslala ubojitu kletvu na samu sebe, ali kakve to veze ima s tvojim nedolaskom na utakmicu ?“ Nisam dizala pogled od knjige, ali nisam ni čitala tekst pred sobom.
Bilo je naporno nekome objašnjavati ovakve stvari, truditi se da shvate, iako nisu mogli razumjeti. Bilo je to kao da gluhom čovjeku puštate svjetski poznate melodije, i očekuješ da ih on čuje, iako ih on čuje u istoj mjeri kao i svirku dvogodišnjeg djeteta na nekoj igrački u obliku klavira koja ispušta jednolične zvukove.
Nera je bila znatiželjna, trudila se shvatiti, no pomislila sam da nije dovoljno mudra kako bi spoznala da ne smije prelaziti točno nacrtane granice koje su bile zapečaćene prije nego sam i počela razmišljati o svojoj budućnosti. Trudila se prodrijeti, možda ne na načine kakve su koristile moje cimerice, ali svejedno je nastojala, pokušavala mi je biti nešto, što nije mogla. Bila je još nevina, neiskvarena, na pragu mladosti.
Mogla je zagrliti svijet, smjela je živjeti. Meni su takve stvari davno bile uskraćene, a kako je vrijeme ledilo osjećaje kakve sam do tada poznavala navikla sam se gledati svijet na sebi svojstven način, a sada me zamarala spoznaja da sam morala drugima objašnjavati stvari koje ne bi razumjeli.
„Govorim ti da bi meni odlazak na utakmicu bio isto što i tebi odlazak na dodatne satove iz Preobrazbe.“ Kažem kratko još uvijek zadubljena u misli.
„O čemu razmišljaš?“ tiho je upitala nakon nekog vremena, zaboravivši raspravu o metloboju, a ja sam ju pogledala.
„Zašto pitaš?“ upitam zbunjeno, a ona se blago nasmiješila, i rekla:
„Često si odsutna, pa imam osjećaj da si ... drugdje“ Ova njezina izjava opet me podsjetila na Toma. Bilo je nevjerojatno koliko su zamjećivali male, neznatne sitnice, ali koje su na kraju tvorile sliku o nekoj osobi, kakvu drugi nisu mogli vidjeti.
„Razmišljam o tebi.“ Kažem iskreno. „Reci mi nešto o sebi, gdje si bila prije Hogwartsa?“ upitam ju glasom s malom dozom znatiželje. Zanimala me njezina prošlost koja bi mi ujedno dala malo bistriji uvid u Tomov um.
Očekivala sam da će se nasmiješiti i početi neku normalnu priču, normalne djevojke, iako pojam normalnog nikada ne bih mogla povezati s Tomom koji je u svakom slučaju bio povezan s Nerom.
Lice joj prvo nije odavalo ništa, bilo je poput neisklesanog, glatkog kamena, pa sam imala osjećaj da opet gledam u njezina brata, pri našem prvom susretu. Usta su joj se otvorila i prije nego su riječi stigle izletjeti iz njih, opet se zatvorila. Pobliže sam joj promotrila lice i zagledavši se u njezine oči shvatila da Nera više ne vidi mene, ni knjižnicu, ni ništa što nas je okruživalo prije deset sekundi. Gledala je negdje daleko, vjerojatno kopajući po starim uspomenama i brišući prašinu što se nataložila u prostorijama gdje ih je čuvala. Taj pogled sam poznavala, i gledajući u njezine tamne oči u glavi mi je skrivena misao poprimila obrise, tjerajući me da shvatim kako gledam svoje oči, koje stalno promatram u ogledalu i odrazima stvarnosti. U očima joj se mogla nazrijeti žalost, ili sjeta, i vidjela sam kako se opire naletima prisjećanja na nešto što je pokušala zaboraviti, ali da svejedno posustaje, obeshrabrena i slaba gledajući u oči zlokobnog neprijatelja.
„Nero?“ tiho sam zazvala, a ona je protresla glavu, na trenutak izgledajući kao da pokušava izroniti iz guste ljepljive tekućine, no da je svaki pokret koji bi ju trebao ponijeti prema površini gura dolje, bez kisika, i bez prava na življenje. Bila je izgubljena, zarobljena u vremenu stvarnosti, no okovana za prisjećanja na prošlost.
„Ovaj, oprosti Cheyanne, utakmica je počela. Moram ići.“ Nesigurno je rekla, pokušavajući se nasmijati, i stvarajući više grimasu koja je ličila na mješavinu izraza neuvjerljive veselosti i izraza male djevojčice prije plakanja kojoj su roditelji uskratili lizalicu.
Prije nego sam joj išta uspjela reći, skrenula je u redove polica, koje su je zakrile u potpunosti. Ustala sam i pogledala kamo ide, a par trenutaka kasnije bila sam sigurna kako griva crne kose povezane u rep nestaje kod sporednih vrata.
Poznavala sam taj put u dvorac, jer sam se njime koristila bezbroj puta kako bih izbjegla gužvu na glavnom izlazu, ali i zbog praktičnosti.
Prolaz nije bio tako prometan, jer je vodio točno do Slytherinske društvene prostorije, a Slytherini nisu bili osobito česti posjetioci knjižnice - barem koliko sam ja znala.
Užurbano sam pokupila udžbenik, i ostale stvari, te ih strpala u ruksak. U trenutku kada sam htjela potrčati prema sporednom hodniku, začula sam veseli glas iza sebe.
„Žurite negdje, gospođice Darell?“ rekao je Horace Slughorn, lagodno naslonjen o jednu policu, s knjigama koje su se same micale, pospremajući se na odgovarajuće mjesto.
„Dobar dan, gospodine profesore.“ Suzdržano sam odgovorila, obuzdavajući bijes što je ključao ispod površine smirenosti. Nasmiješio se, otkrivajući svoje požutjele zube.
„Idete li na utakmicu?“ upitao je bacajući pogled na mali srebrni sat što ga je nosio oko ruke „počinje za manje od pet minuta.“
„Ne idem na utakmicu, imam važnijeg posla za obaviti.“ Odgovorila sam uz pristojan smiješak.
„Pa, ne idem ni ja, meteropatski problemi, vrijeme je danas promjenjivo. Siguran sam da onda ne biste imali ništa protiv u tome da mi pomognete oko nekih stvari.“ Uzdahnula sam, pomirivši se s činjenicom da neću moći slijediti Neru.
„Naravno da ne bih, gospodine.“ Mehanički sam odgovorila, a on je nakon širokog smješka već krenuo prema glavnom izlazu. Slijedila sam ga, pokušavajući izbjeći leteće knjige što su mi uporno oblijetale oko glave, a trenutak prije nego sam izišla na pusti hodnik, kroz golema vrata od hrastovine, opazila sam zloban smiješak madame Pince, na čega sam ljutito uzdahnula, s treskom zatvarajući vrata.
„Profesore, smijem li znati kako vam mogu pomoći?“ upitala sam Slughorna, koji je skretao u jedan sporedan hodnik kojeg sam poznavala kao prečac do njegova kabineta.
„Ministarstvo je dopremilo neke sastojke za napitke, jer su nam zalihe poprilično oskudne. Mislim da ste dovoljno sposobni da mi ih razvrstate na odgovarajuće police.“ Rekao je ulazeći u svoj kabinet, kojeg sam vidjela samo jedanput prije tri godine – kradući sastojke.
„Dakako da jesam.“ Odgovorila sam mu uz ljubazan smiješak, ulazeći u kabinet.
Ništa se nije naročito promijenilo, jedina razlike sada i prije tri godine bila je ta, da se na njegovom radnom stolu količina pergamenta udvostručila, i da je bilo svjetlije.
Ipak je ono bio noćni pohod.
Bacila sam pogled na visoke police, i opazila da doista nedostaje mnogo sastojaka, a isto tako sam opazila i četiri povelike kutije koje su bile odložene u jedan slobodan kut kabineta.
Tiho sam uzdahnula, pomirivši se sa činjenicom da ću ostatak prijepodneva provesti odlažući sastojke na prašnjave police. Nisu li ovakve poslove imali učenici koji su trebali odslužiti kaznu? – ogorčeno sam pomislila, a onda se sjetila nedavnog kašnjenja na jedan od njegovih satova. Slughorn je dobro pamtio, barem one loše stvari, koliko god to neki smatrali nekarakterističnim za njegov karakter.
Odložila sam ruksak na malu drvenu stolicu, što je bila stavljena nasuprot radnog stola.
Snape je došao do prozora, upravo onog kroz kojeg je meni mjesec dobacivao svijetlost, kao suučesnik u zločinu. Prozor je gledao na metlobojsko igralište. Približila sam se prozoru da promotrim situaciju na terenu. Igra se mogla dobro pratiti s ovog stajališta, što me je dovelo do saznanja zašto Slughorn nije gotovo nikad bio na utakmicama vlastitog doma. Toliko o meteropatiji.
Koliko sam uspjela vidjeti, Slytherini su bili u posjedu baluna, i vidjela sam kako naš lovac juri prema gryffindorskim vratnicama, postižući zgoditak. Klicanje Slytherina isprepleteno s gryffindorskim uzvicima negodovanja na trenutak je nadglasalo sve zvukove, pa čak i ovdje, u kabinetu. Odvratila sam pogled, odmahujući glavom, istovremeno se okrećući prema opasno velikim kutijama.
„Gospodine, smijem li početi?“ upitala sam Slughorna koji je još uvijek promatrao veselu djecu kako skaču od radosti. Kimnuo je glavom, ne odmičući pogled od vanjskog prizora.
~
Radila sam u tišini, a po glavi su mi se motale misli o Neri i njezinom ponašanju. Prošlo je pola sata otkako je utakmica završila s ulovljenom zvrčkom sa strane Slytherina, a ja sam bila ispraznila tek dvije kutije.
Bila sam se sjetila kako sam prebirala po Slytherinskim navijačima, za vrijeme utakmice, ne bi li slučajno zapazila djevojku s grivom crne kose. No bez uspjeha, nisam ni očekivala da će biti tamo.
Ali što je moglo izazvati onakvu reakciju? Zar nije imala povjerenja u mene? Ta me mogućnost nije trebala pretjerano iznenaditi – na koncu, jesam li ja bila baš prava osoba kojoj bi se ona trebala povjeriti? Ona osoba koja bi bila dostojna pogleda u njezinu prošlost, prošlost na koju se i ona sama bojala pomisliti, a pogotovo ja? Ne, definitivno nisam bila ta osoba – ali jest, iznenadilo me, što je odbila o tome pričati. Je li razlog tom iznenađenju bio taj što mi je postala navika gledati Neru, onakvu brbljavu i prijateljsku – spremnu da kaže sve, ili navika da se stvari odigravaju po mome, barem koliko su se mogle odigravati na moj način, jer većinom jesu, jer nije bilo puno ljudi koji bi mi mogli stati na put u mojim namjerama. Možda me upravo to i zabrinjavalo, iako je bila zasad neznatna, upletenost jedne osobe u moj život – onakav kakav je bio – mogla je postati komplicirana, čak i frustrirajuća u ovakvim situacijama. No je li Nera zaista imala neke stvari u prošlosti o kojima nije mogla misliti? Je li uopće imala išta zabrinjavajuće u vremenu prije Hogwartsa?
Pitanja – uvijek su iznenadno iskakala, bez postojanja ikakve kontrole.
I opet bez ikakve debele knjige u kojoj bih mogla potražiti odgovor.
~
Slughorn je u međuvremenu sjeo za svoj stol i počeo ispravljati zadaće kojih je bilo mnogo istovremeno blebetajući o svojim bivšim učenicima. U trenutku kada sam trebala odložiti staklenku sa sumnjivom zelenom tekućinom, nešto mi je palo na pamet.
„Gospodine, smijem li vas nešto pitati?“ rekla sam tihim glasom na trenutak prestajući raditi. Pogled sam usmjerila na njega. Pretpostavila sam da je bio pomalo zbunjen tom nenadanom upadicom, ali svejedno je odgovorio:
„Naravno, recite sve što vas znanima.“ Oblikovala sam pitanje u glavi i na kraju rekla:
„Znate li možda tko su Tom i Nera Riddle?“ Slughorn je bio miran, a punašno lice je ostalo zbunjeno i nije odavalo nikakve znakove shvaćanja poante ovog preokreta u razgovoru, plave oči usmjerio je na moje i na trenutak razmislio.
„Da, znam. Oboje su moji učenici. Odlični, mogu reći. Nikada nisam zapravo vidio toliki stupanj inteligencije, i kod njega i kod nje. No, zašto me to pitate, gospođice Darell?“ Osmjehnula sam se, protiv volje, ali već sam bila nastavila:
„Znatiželja“ odgovorim kratko „Znate li išta o njima, gospodine?“
„Ne puno. Samo par ... glasina.“ Odgovorio je oprezno, dok su mu se oči sužavale kao da procjenjuje imam li prikrivenih razloga za takva pitanja.
Glasine. – pomislila sam – uvijek ih je bilo, i uvijek se na kraju moralo odabrati u čega će se vjerovati. Upitno sam podigla obrve, a on se naslonio na stolicu i prekrižio ruke. Duboko je uzdahnuo prije nego je odgovorio, a po njegovom tonu znala sam da su sumnje nestale:
„Neke sam čuo od ostalih profesora, a neke sam stvari sam istražio, a ono u što sam siguran jest da Tom i Nera Riddle žive u bezjačokom sirotištu od kada znaju za sebe.“ Par trenutaka me još promatrao a onda bacio pogled na ručni sat.
„Uskoro će vrijeme ručka, možete ići. Hvala na pomoći. Vidimo se na predavanjima“ Rekao je, a dok sam izlazila opazila sam da je prikovao pogled na neobični pješčani sat koji mu je stajao na radnom stolu.
Izišla sam u hodnik u kojem nije bilo puno učenika, nisam brzo hodala jer nisam žurila nigdje, ručak je mogao pričekati. Krajičkom oka zapazila sam sitnu plavokosu djevojčicu, kojoj su se plave kovrče slijevale niz leđa. Inače bih ju zanemarila ali njezin pogled neobično tamnih očiju bio je uprt točno u mene, i bilo je jasno da je nešto namjeravala pitati ili reći. Djevojčica je po visini i građi morala biti prvi ili drugi stupanj, iako nešto što je nosila u očima nikada ne bih svrstala na tu godinu, na prvi pogled doimala se pametnom i svjesnom stvari koje su je okruživale, što mi je djelovalo još poznatije, pa sam pokušala prekopati po svojim sjećanjima ne bih li igdje susrela ovakvo lice. Nosila je crnu pelerinu sa grbom Slytherina, a u bijelim rukama stezala je crnu knjižicu.
Nije mi trebalo dugo da se prisjetim, bila je to ona malena djevojčica koja je iste ove oči, s istim ovim karakteristikama usmjerila na mene prije nešto više od mjesec i pol dana – na razvrstavanju na gozbi prije početka godine.
„Ti si Cheyanne Darell? Zar ne?“ glas je potekao kroz njezina usta, poput najslađeg meda i najljepše pjesme – ugodan, mek i visok. Kako mi je znala ime? Ne bih se začudila da je znala ime jedne od mojih cimerica, ali moje? – misli su mi sporo dolazile k svijesti, jer sam bila previše obuzeta razmišljanjima o Neri i Tomu, mjestima gdje žive i odrastaju. Napokon sam shvativši o čemu se ovdje radi, misli preusmjerila na ovu situaciju.
„Jesam, zašto?“ upitala sam ju tihim, opreznim glasom suzivši oči. Ona se blago nasmiješila:
„Kabinet profesora Slughorna je ovdje, zar ne?“ progovorila je istim onim glasom, a ja sam se na tren zbunila. Ako je već prolazila ovim slijepim hodnikom koji je vodio točno do Slughornova kabineta, znala je točno gdje ide, a opet je postojala vjerojatnost da je zalutala, iako mi je ta opcija bila manje uvjerljiva. Shvatila sam da šutim već neko vrijeme, dok je ona nepomično gledala u mene s blagim, pristojnim smiješkom, pa sam joj odgovorila:
„Da, ovdje je.“ Htjela sam je upitati kako je znala tko sam, ali već je bila otišla, a po tresku vrata znala sam da je ušla u kabinet. Ovaj neobičan susret vrlo brzo mi je ispario iz glave, kada sam se sjetila svojih prijašnjih misli. Sada sam već bila izišla iz tog hodnika, lutajući dvorcem, bez nekog odredišta, ili cilja.
Sirotište – riječ mi je uporno lebdjela u mislima, odbijajući ostaviti mjesta za bilo što drugo.
Tom i Nera, u sirotištu? Neke stvari postajale su mi jasnije, poput slike prirode u noći, koju možete čuti, osjetiti i namirisati, ali ne i vidjeti, dok jutarnje sunce ne obasja i ne otkrije ono što je bilo nejasno i mutno.
Nerino ponašanje prije par sati dobilo je svoje opravdanje, i vjerovala sam kako joj prisjećanja na neugodne dane u toj bezjačkoj ustanovi ne padaju lako, iako je imala brata, nije imala ljubav. Nije se imala čime grijati i zadržavati život u sebi, te je postala hladna siva slika. Možda naizgled lijepa slika, vrijedna divljenja, ali opet je to bila samo slika – koja je, davno izgubila ono što ju je održavalo živom. Nisam znala zašto me tog trenutka preplavilo suosjećanje, bio mi je to stran osjećaj koji je živio među ostalima, u kavezu među zvijeri, koja ih je čuvala i razdirala ako su namjeravali pobjeći. Ali jest, ono me tada preplavilo, i pomalo sam prepoznavala svoje obrise u Neri, osjećaje koje smo dijelile, prošlost koju smo tajile i odbijale prisjetiti se. Ali neke stvari mi nisu bile jasne, i osim te nejasnoće osjećala sam čak i zadivljenost prema stvarima koje je Nera mogla, a ja ne. Možda čak i ljubomoru. Ta djevojka znala se smijati, dopustiti tom zvonkom zvuku da obasja okolinu. Ja nisam. Možda jesam pokušavala imitirati takve stvari, ali ishod toga bio je samo blijedi slabašan odjek onog pravog smijeha kojeg je Nera mogla proizvesti. Da, to je definitivno bila ljubomora, i bijes. Možda njezina prošlost i nije bila toliko traumatična, na koncu bila je mlađa od svoga brata, i on ju je štitio od prodora vanjskog svijeta, barem ju je trebao štititi. Možda njezine rane nisu bile toliko duboko usječene, i možda nisu ostavile toliko velike tragove koji bi je sputavali u uklapanju u normalan svijet u kakvom je živjela, iako su ih svejedno ostavili, koliko god se ta činjenica željela zanemariti, ona je svejedno ostajala, čvrsta i postojana poput stijene koju valovi mogu oplakivati stoljećima, a svejedno ne učiniti ništa više nego je malo zaobliti, ili ugladiti.
A Tom? Njegovo ponašanje i dalje je bilo nedokučivo, i koliko god sam se trudila, nisam uspjela otkriti stvari o njemu, nisam uspjela proniknuti u njegov način razmišljanja, i shvatiti stvari i svijet očima kakvim ih je on gledao. Bio je poseban - u to sam bila sigurna, mogao je stvari koje drugi nisu mogli, mogao je gledati na drugačiji način. Ponekad, dok sam ga promatrala imala sam osjećaj da je sve to maska, na koju su gotovo svi nasjedali, i da se iza uglađenog i briljantnog ponašanja, nevjerojatne pristojnosti i inteligencije, krije zvijer. Neobuzdana, mračna i opasna. Zvijer koja mu nije dopuštala da postane dio ljudi kakvi oni u prosjeku jesu bili, on je morao biti iznad toga, iznad svih, no takve je sitne uspone ostvarivao tako polako, gotovo neprimjetno. Ako je prošlost kakvu je imao, na njega ostavila ikakve duboke tragove, to nije želio pokazivati ljudima, jer oni nikada ne bi mogli shvatiti. Zbog toga je vjerojatno odlučio napraviti masku, kakva bi zavarala prosječne ljude, i pružala im sliku o njemu kakva bi ih zadovoljila, jer njima – prosječnim ljudima – to je bilo dovoljno.
~
Dragi oče

Oprosti mi što ti nisam ranije poslala sovu, rekao si da ti pišem jedino u slučaju nekih novih informacija. Recimo da ih ima. Prvi dio plana je ostvaren, napravila sam taj korak, i očekujem da mi sada pošalješ slijedeće upute da mogu nastaviti. Mislim da nije bilo problema, i da neće posumnjati. Barem se tako nadam. Rekao si da ti napišem što vidim? Lijepo, iako djeluje drukčije. Ne znam zapravo što da mislim dok promatram.
...
Inače, ovdje je čudno. Stotinu puta si mi opisivao ovo mjesto, ali nikada ga nisam ovako zamišljala. Ne želim te zamarati time, želim samo da znaš kako se polako uklapam i snalazim, iako mi raspored učionica baš i ne ide dobro, ali to se s vremenom nauči, zar ne? Smijem li imati prijateljicu? Barem jednu?
Pozdravi majku, nedostaje mi.
Očekujem tvoj odgovor. Uskoro.
~
Bio je zadovoljan. Čitajući, osjetio je kako i uzbuđenje raste u njemu dok zamišlja svoju pobjedu. Napokon je došlo vrijeme, i imao je sve kako bi uspio u planu.
Toliko dugo je čekao da bi sve bilo spremno, i sada ne smije uprskati, bilo bi preopasno. Za sve.
Uopće ga nisu zanimale dogodovštine njegove jedanaesterogodišnje kćeri, bilo mu je jedino bitno da to obavi - ono što joj je zadao. Nije bila glupa, naslijedila je očevu pamet i to ga je ispunjavalo srećom. Možda čak i nije osjećao sreću, možda više nešto kao trijumf. Napokon će osjetiti okus pobjede, nakon tolikih godina, pobjeda će mu dobro doći, kao slasno vino na kraju dugog dana.
Još uvijek si nije oprostio - vjerojatno si nikada ni neće – tu glupu pogrešku koja ga je tako skupo stajala. Zbog nečega što je trebala biti samo avantura, nastao je prijeteći problem.
No nema veze, uskoro će opet biti slobodan, bez ikakvih blatnih tragova u prošlosti.
Rukom je prošao kroz svoju gustu crnu kosu, i zadovoljno se naslonio u meki naslonjač, ispijajući neko ukusno piće što mu ga je služavka spravila.
„Iris!“ njegov dubok muževan glas zagrmio je ispunivši veliku knjižnicu u kojoj se nalazio, u slijedećem trenutku začuli su se koraci i u prostoriju je ušla starija žena s licem punim bora.
„Izvolite, gospodaru?“ imala je prigušen hrapav glas, dovoljno glasan da ga i on čuje.
„Donesi mi još jednu čašu ovoga. Požuri!“ izderao se, a ona je nakon nespretnog naklona izišla iz knjižnice, hodajući prema kuhinji.
Zašto to nije odmah napravio? Ne bi li se poštedio svog ovog čekanja? Zar je bio toliko slab, da ga je jedan jedini pogled na to, toliko pomutio? Mrzio je kada ga drugi nazivaju slabićem, ali on je tog trenutka to bio, jer nije mogao izvršiti ono što je radio nebrojeno puta. Gledano s druge strane, situacija nije bila ista, nikada prije se nije imao prilike snaći u takvim okolnostima, i od njega se nije moglo očekivati da postupi razborito – onako kako je trebalo, ili je?
„Moram to obaviti, kako li sam samo bio glup!“ prosiktao je srditim glasom
zagledavši se kroz prozor promatrajući sive oblake koji su se raširili na beskonačnom nebu. Opet je čekao, no bio je strpljiv, znajući da će ovaj put uspjeti.
~
Kako se ponašati prema ljudima nakon što saznate neku neugodnu istinu o njima? Treba li ostati normalan, kao i uvijek, što ne bi bilo tako loše s obzirom na činjenicu da oni nisu znali da drugi znaju za to? Treba li iskazati suosjećanje ili sažaljenje i pružiti utjeha, i preuzeti djelić tereta što im je nametnut? Kod prve opcije uvijek bi se nametao duševni nemir, jer nakon takvih saznanja je nemoguće gledati osobu na isti način, jer bi ona u tuđim očima promijenila svoj oblik i značenje. Druga opcija čak bi bila prihvatljiva, ali pod uvjetom da si sposoban za takve stvari, i da ih znaš izvršiti na način koji bi dolikovao takvom obliku pomaganja. No čak i kada bi se pronašao način kako ostvariti drugu opciju, bi li doista bilo lako živjeti sa spoznajom da si i ti dužan ponijeti dio toga, i nositi to svake minute dok još ostavljaš tragove u vlastitoj pustinji, usprkos neopisivo teškom bremenu koje i sam nosiš na vlastitim leđima?

Stajala sam naslonjena uz prozor, razmišljajući o stvarima s kojima sam se trebala susresti, ali bez ikakvog znanja kako se ponašati kada one dođu.
Bila je prošla ponoć, i spavaonica u kojoj sam se nalazila bila je prazna, što bi bilo vrlo neobično da nisam znala kako su svi na slavlju metlobojske pobjede Slytherina. Za moje cimerice me posebno nije iznenađivalo, no razmišljanja o njima i mjestima na kojima se nalaze umarala su me u gotovo jednakoj mjeri kao i razmišljanja o Neri Riddle.
Nakon odlaska iz Slughornova kabineta pokušala sam ju potražiti, na svim mogućim lokacijama za koja sam nagađala da ih najčešće posjećuje, no knjižnica, perivoj i Društvena soba domova bili su pusti i bez brbljave cure kuštrave kose. Nakon pretraživanja Velike dvorane, Slytherinske društvene prostorije i nekih rijetko posjećivanih prostorija u Hogwartsu, odustala sam shvaćajući da danas nije moj dan za nalaženje Nere. Pokušala sam naći i Toma, no imala sam jednako uspjeha kao i s Nerom. Dok sam lutala različitim prostorijama pokušala sam shvatiti zašto sam ih uopće nastojala naći, jer kada bih to i uspjela, što bih im mogla reći?

Mjesec je bio visoko na nebu, stvarajući savršenu bliješteću kuglu poput božićne lampe koja gori u mraku stvarajući poseban ugođaj sigurnosti. Nesvjesno sam čak bila i zahvalna što ove noći nije bio potpuni mrak. Pogled sam bacila na naizgled spokojne pokrete što ih je stvaralo drveće Zabranjene šume u dodiru s kasnojesenskim vjetrom. Zapitala sam se što one skrivaju u svojoj dubini; krvoločnu zvijer crvenih očiju i dahom mirisa krvi ili samo plaho mladunče jednoroga koje uči hodati pogurnuto majčinom njuškom?
Što je Nera skrivala u sebi? Preveliku traumu iz prošlosti koja joj nije dopuštala uklapanje u kolotečinski svijet drugih ljudi ili samo sitan strah bez nekih katastrofalnih osnova na kojima je on mogao nastati? Mrzila sam osjećati zbunjenost, bila je prije svega neugodna i –
Oštar zvuk ispunio je tišinu spavaonice naglo prekinuvši tok svih misli, te sam shvatila da se nešto kreće malim hodnikom u kojem su se nalazile spavaonice za djevojke šeste godine. Začudila sam se pri pogledu na mali sat koji je visio u spavaonici, otkrivši da je tek pola jedan, te da je vrijeme u kojem bi bilo čudno da se Jennifer, Loenne, Naomi i Nicole ili bilo tko drugi vrati s proslave. Oprezno sam prišla drvenim vratima, dobro pazeći da ne proizvedu nikakav sitni zvuk pri njihovom otvaranju. Ono što sam vidjela bio je jedino mrak, a baklje koje su inače gorjele u malom hodniku bile su ugašene. Mogla sam se služiti samo osjetilom sluha, pa sam pozornije bila naćulila uši čekajući neki novi zvuk. Nakon samo par sekundi, opet sam začula nešto, ali ovaj put je zvučalo kao tromo udaranje nogu o kameni pod. Opipala sam štapić koji sam nosila ispod pelerine, te prošaptala:
„Lumos!“ U slijedećem trenutku hodnik je obasjalo bliješteće svijetlo, te sam morala par puta zatreptati ne bih li se priviknula za nenadan dotok sjaja.

29.12.2009. u 19:06 |

ostavi trag… (6) | printaj. | x | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

desing by: dark sword dancer


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

da/ne?

Opis bloga

...Distant memories are buried in the past, forever.

~

Na svom kamenom jastuku sanjala sam snove o smrtnom nadzemnom svijetu. Čula sam njegove glasove, njegovu novu glazbu - poput uspavanki, dok sam ležala u svom grobu. Zamišljam njegova fantastična otkrića, upoznala sam njegovu hrabrost u bezvremenskom svetištu svojih misli. Iako me odbija svojim bljeskavim oblicima života, čeznem za onim koji ima snagu neustrasivo hodati svijetom, ići posred vražje ceste.

Linkovi


Lana, Rhianna

Cassandra N. Riddle

ForksForum

Magic in Hogwarts

Finavir

Aethelwyne M. Damien

Likovi

Glavni likovi:

Cheyanne Darell ~ glavna pripovjedačica ove priče u kojoj opisuje događaje sa svoje šeste godine u Hogwartsu pa nadalje, piše u prvom licu iako ćete u priči ponekad naići na ulomke pisane u trećem licu iz tuđe perspektive. Također će biti često korištena retrospekcija radi važnosti onoga što planiram s pričom.

Tom Riddle ~ Lik posuđen od Rowlingice, dečko kojeg Cheyanne upoznaje tek za vrijeme šeste godine. Njezina samozatajnost i njegov karakter isprplest će se tvoreći nešto ... i sami ćete vidjeti.

Nera Riddle ~ Izmišljen lik koji igra ulogu mlađe sestre Toma Riddlea prema kojem osjeća nešto između ljubavi i mržnje, u Hogwartsu je četvrta godina, te zajedno s bratom živi u bezjačkom sirotištu. Cheyannina "bolja" poznanica.

Cimerice:

Jennifer Cypher

Naomi Patrelli

Loenne Jackins

Nicole Sparrow

Maybe we're not supposed to be happy. Maybe
gratitude has nothing to do with joy. Maybe being grateful means
recognizing what you have for what it is. Appreciating small victories.
Admiring the struggle it takes simply to be human. Maybe we're thankful
for the familiar things we know. And maybe we're thankful for the
things we'll never know. At the end of the day, the fact that we have
the courage to still be standing is reason enough to celebrate.
~
At the end of the day, there are some things you
just can't help but talk about. Some things we just don't want to hear,
and some things we say because we can't be silent any longer. Some
things are more than what you say, they're what you do. Some things you
say cause there's no other choice. Some things you keep to yourself.
And not too often, but every now and then, some things simply speak for
themselves.
~
It begins where it ends...
In nothingness.
A nightmare born from deepest fears, coming to me unguarded.
Whispering images unlocked from time and distance.
A soul unbound - touched by others but never held.
On a course charted by some unseen hand.
The journey ahead promising no more than my past reflecting back upon me.
Until at last, I reach the end.
Facing a truth I can no longer deny.
Alone, as ever.
~
To love is to destroy and to be loved is to be the one destroyed.
~
Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelom svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli.
Ako i ima buke, ona je unutra. Vrišti i nitko je ne može čuti. Tako glasno vrišti da vam uši odzvanjaju i glava puca. Otima se poput velikog morskog psa uhvaćenog u moru; zavija poput medvjedice kojoj su uzeli mladunče. Tako to izgleda i tako to zvuči, kao velika uhvaćena izbezumljena zvijer koja je zatvorenik vlastitih osjećaja. Ali takva je ljubav... nitko nije nedodirljiv. Divlja je i boli kao otvorena rana izložena morskoj vodi, ali kad se zapravo slomi, sve utihne. Vrištite samo iznutra i nitko vas ne može čuti.
~
Još uvijek se ogledavam da vidim što drugi rade kako bih bila sigurna da nisam posve drugačija, još uvijek se ogledavam tražeći pomoć, nadajući se da će me netko pogurnuti ili mi došapnuti savjet, no čini se da ne uspjevam uloviti ničij pogled. Izgleda da se nitko osim mene ne ogledava i pita što sad.
~